Jesen i zima sa sobom nose izazove glede respiratornih infekcija, kako za zdravstvene djelatnike tako i za pacijente. Pandemija COVID-a 19 naučila nas je brojne lekcije glede mjera prevencije. Iako se nakon proglašenja kraja epidemije koronavirus rijetko spominje u medijskom prostoru, činjenica je da je virus i dalje prisutan među populacijom, a tu su i posljedice dugotrajnog COVID-a koje su dalje enigma u određenim aspektima.
Prim dr. sc. Venus, u intervjuu nam je otkrio kakva je epidemiološka slika u Hrvatskoj, koja varijanta virusa trenutno prevladava, i kako danas gleda na lockdown.
Nakon proglašenja kraja epidemije, COVID-19 je postao rijetka pojava u medijima. Ipak, virus je i dalje prisutan. Što možemo zaključiti iz najnovijih brojki i jesu li očekivane ili iznenađujuće?
U posljednjih tjedan dana zabilježeno je 189 novih slučajeva zaraze virusom SARS-CoV-2 te je broj aktivnih slučajeva u Hrvatskoj 13. studenog ukupno 349. Na isti dan hospitalizirano je 195 osoba, od kojih je 6 osoba na respiratoru. U posljednjih tjedan dana preminulo je 20 osoba. Ove brojke samo potvrđuju ono što su epidemiolozi stalno napominjali, da formalnim proglašavanjem završetka pandemije virus neće odjednom nestati, već će biti i dalje kontinuirano prisutan, te će se širiti među populacijom.
Naravno, naš imunološki sustav više nije „imunološki naivan“ u odnosu na SARS-CoV-2 virus kao što je bio na početku pandemije, jer smo se skoro svi barem jednom ili više puta s njim susreli. Nekad je rezultat tog susreta bila klinički izražena bolest, pa to znamo jer smo imali simptome bolesti i jer smo se testirali, nekad je to bilo zaražavanje bez kliničkih znakova, pa smo postojanje zaraze dokazali pozitivnim testom, a bilo je slučajeva koji su prošli nedijagnosticirani. Sadašnje brojke pokazuju da virus cirkulira u populaciji, da i nadalje izaziva klinički izraženu bolest kod nekih oboljelih koji završavaju na respiratoru, te da kod nekih osoba, na žalost, uzrokuje i smrtni ishod. U suštini, događa se sve ono što se događalo tijekom pandemije, samo što su sada brojke zbog prethodno navedenih razloga, izrazito niže. Kod interpretacije broja oboljelih trebamo biti donekle oprezni, jer dostupnošću komercijalnih brzih antigenih testova na SARS-CoV-2 virus, svatko od nas može se testirati, a da pri tome nije nužno da se eventualno oboljenje i registrira. Dakle, možemo pretpostaviti da je stvarni broj oboljelih veći od broja prijavljenih, slično kao i za sezonsku gripu. No, za stručnjake ništa iznenađujuće.
Koja varijanta virusa trenutno prevladava i koje su njene specifičnosti?
Trenutno prevladava Omicron varijanta nazvana XBB.1.5, odnosno njene inačice. ECDC ih je klasificirao kao varijante od interesa (VOI) zbog brzog povećanja njihovog udjela koje su trenutačno u cirkulaciji i koje mogu imati svojstva tzv. „imunološkog bijega“ u usporedbi s prethodnim varijantama. Na temelju onoga što je uočeno, vjerojatno je da će te varijante doprinijeti povećanom prijenosu infekcije, ali nije vjerojatno da će razine teških bolesti koje iz toga proizlaze dosegnuti razine sličnih najviših vrijednosti koje su prethodno zabilježene tijekom pandemije. Također nije vjerojatno da su varijante povezane s bilo kakvim povećanjem težine infekcije u usporedbi s prethodno cirkulirajućim varijantama ili smanjenjem učinkovitosti cjepiva protiv teških oblika bolesti. Međutim, kad je riječ o starijim osobama i osobama s kroničnim bolestima, one bi mogle razviti teške simptome ako se zaraze. Dakle, opet nešto slično kao i sezonska gripa koja za određene, osjetljivije dijelove populacije može biti teška bolest i na žalost, prouzročiti smrtni ishod.
Prema smjernicama Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, ovu jesen preporuča se cijepljenje dozom varijantnog cjepiva XBB.1.5. Kako djeluje navedeno prilagođeno cjepivo?
Zaključno s prošlim tjednom, prema izvješću HZJZ-a, utrošeno je 5.371.140 doza cjepiva, a cijepljeno je 59,99% ukupnog stanovništva, odnosno 71,37% odraslog stanovništva. Preporuke za cijepljenje za ovu jesen uključuju cijepljenje varijantnim m-RNA cjepivom temeljenim na XBB.1.5 podvarijanti SARS-CoV-2 virusa, za koju očekujemo da će dominirati ovu jesen, odnosno zimu. Također, dostupna su i m-RNA cjepiva temeljena na BA.4/5 podvarijantama, za koje se također očekuje da će pružiti solidnu zaštitu od prevladavajućih XBB.1.5 podvarijanti. Navedeno, prilagođeno cjepivo djeluje po istom principu kao i prethodna cjepiva protiv SARS-CoV-2 virusa, samo što je specifično s obzirom na antigene upravo onih podvarijanti koje su trenutno dominirajuće u cirkulaciji.
Cijepljenje se, stoga preporuča za:
- osobe od 65 godina i starije
- korisnike i radnike domova za starije osobe te institucija za njegu kroničnih bolesnika
- osobe, uključujući i djecu, s kroničnim oboljenjima, kroničnim bolestima metabolizma, kroničnim bolestima jetre, bubrega, hemoglobinopatijama i oštećenjem imunološkog sustava (uključujući HIV infekciju)
- trudnice
- zdravstvene djelatnike
Značajno je napomenuti kako je pridržavanje rasporeda cijepljenja ključno za zaštitu osoba izloženih visokom riziku od teških oblika bolesti i smrti.
Prema WHO, gotovo 36 milijuna ljudi u europskoj regiji razvilo je dugoročne posljedice nakon zaraze koronavirusom. Što znamo uopće o dugom covidu i koliko je opasan?
Dugi covid je stanje koje se javlja kod osoba s vjerojatnom ili potvrđenom zarazom SARS-CoV-2 virusom u anamnezi, obično tri mjeseca od početka bolesti, sa simptomima koji traju najmanje dva mjeseca i ne mogu se objasniti nekom drugom dijagnozom. Najčešći simptomi i problemi koji se javljaju kod dugog covida su bol u prsima, umor i otežano disanje, suhi ili produktivni kašalj, kognitivna disfunkcija, poremećaji pamćenja, odnosno spavanja, te bolovi u mišićima. Dosadašnja istraživanja pokazala su da je oboljenje češće u osoba koje su imale teži oblik bolesti COVID-19, posebno onih hospitaliziranih i liječenih u jedinicama intenzivnog liječenja, kao i u osoba koje imaju neku kroničnu bolest, odnosno onih koji nisu cijepljeni. S obzirom na to da je riječ o novoj bolesti čije su dugotrajne posljedice i dalje predmetom proučavanja i zanimanja znanstvene i stručne zajednice, ne može se još uvijek sa sigurnošću procijeniti stupanj opasnosti. No, znamo da neke druge dugotrajne virusne infekcije mogu uzrokovati ozbiljne bolesti (dugotrajna infekcija Humanim papiloma virusom može uzrokovati rak vrata maternice, dugotrajna infekcija Humanim imunodeficijentnim virusom uzrokuje AIDS, dugotrajna infekcija Hepatitis B virusom može uzrokovati karcinom jetre itd.), pa svakako treba biti oprezan i nastaviti s praćenjem i proučavanjem dugog covida.
Gledajući unatrag, je li lockdown bio opravdana mjera?
Iz današnje perspektive, kada su okolnosti u potpunosti promijenjene nego što su bile u trenutku kada se nepoznati virus pojavio i prouzročio brojne smrtne ishode po čitavom svijetu, sve izgleda drugačije. Napominjem da se u trenutku pojave SARS-CoV-2 virusa, o njemu nije znalo gotovo ništa, te se tada tek započelo s istraživanjima o porijeklu virusa, mogućnostima dijagnosticiranja, putevima širenja, a da o lijekovima i cjepivu niti ne govorim. Dakle, u takvim okolnostima, morale su se poduzeti neke mjere i postupci kojima se željelo barem usporiti, ako već ne i onemogućiti širenje virusa. Jedna od mjera, ne i jedina, bilo je uvođenje tzv. lockdown-a. Povećavanjem spoznaja o virusu, uvođenjem testiranja na SARS-CoV-2 virus (najprije RT-PCR, a potom i BAT), a posebice pronalaskom cjepiva, neke mjere su izgubile na značaju i od njih se odustalo.
Stoga, smatram da je svaka mjera dala svoj doprinos u datom trenutku razvoja pandemije na usporavanje širenja iste, pa tako i lockdown. Kroz cijelo vrijeme trajanja pandemije upozoravali smo da sve primijenjene mjere zajedno (izbjegavanje velikih okupljanja, provjetravanje prostorija, nošenje zaštitnih medicinskih maski, testiranje, izolacija pozitivnih i oboljelih, samoizolacija kontakata uz provedbu testiranja, liječenje oboljelih, te naposljetku cijepljenje uz docjepljivanje), a ne svaka posebno daju očekivani rezultat. Smirivanjem situacije uz postupno „gašenje“ pandemije, fokus se premjestio na propitkivanje opravdanosti pojedinih mjera, uz naglašavanje njihovih potencijalno negativnih posljedica. Tu prvenstveno mislim na višestruko spominjanje negativnog utjecaja spomenutih mjera na mentalno zdravlje, odnosno općenito društveni život, posebice kod mladih. Već su ranije spomenute posljedice zaražavanja SARS-CoV-2 virusom, kako one akutne, koje mogu biti „triger“ za pojavu mentalnih problema, tako i one u okviru tzv. dugog covida. Jedna od njih je i pojava kognitivne disfunkcionalnosti koja također ima utjecaja na mentalno zdravlje, pa možemo postaviti pitanje koliko bi bilo veće oštećenje mentalnog zdravlja da se lockdown nije svojedobno uveo, i da se značajno više osoba zarazilo virusom.
Uz to, procjenjuje se da na svaku smrt uzrokovanu bolešću COVID-19, dolazi prosječno devet osoba članova obitelji ili prijatelja koji žaluju za preminulim, što također utječe na mentalno zdravlje. Sigurno bi broj ne samo oboljelih, već i umrlih od bolesti COVID-19 bio značajno veći da se nisu uvele mjere suzbijanja širenja zaraze, pa bi i posljedice po mentalno zdravlje bile zasigurno značajnije. U svakom slučaju, i uvođenje, ali i neuvođenje svake mjere, pa tako i lockdown-a, ima značajne potencijalne posljedice po ljudsko zdravlje i u to vrijeme, nije bilo jednostavno odlučiti. Smatram da bi puno veća greška bila da se u tom razdoblju nije učinilo ništa, odnosno da se lockdown nije uveo. Zaustavljanje širenja svake zarazne bolesti (a ova se prenosi zrakom kojega svi moramo udisati), zahtijeva uvođenje određenih mjera koje imaju utjecaj na naše mentalno zdravlje, ali su naprosto potrebne. Znanstveni pristup evaluacije svake mjere zahtijeva usporedbu s kontrolnom skupinom u kojoj je sve, osim istraživanog postupka, isto kao i tamo gdje je mjera primijenjena. S obzirom na specifičnost situacije (pandemija), tešku usporedivost zbog velikih lokalnih specifičnosti, a ponajprije zbog nepredvidivog ljudskog ponašanja, evaluacija je gotovo nemoguća.
I za kraj, koje lekcije nas je pandemija naučila?
Već tijekom razdoblja trajanja pandemije naglašavali smo da toliko željeni povratak na „staro normalno“ ne mora uključivati povratak na stare individualne obrasce ponašanja u svemu, posebice kod pojave bilo kakvih respiratornih infekcija. Naime, nošenje medicinskih maski i izolacija iz svoje radne ili školske sredine na neko kraće vrijeme kod pojave simptoma respiratornog infekta, bilo je raritetno ponašanje prije pandemije. Nadam se da nas je pandemija naučila i da će nam barem ta navika ostati, jer se pokazala uspješnom u suzbijanju i smanjenju širenja svih respiratornih infekata, ne samo bolesti COVID-19, već npr. i sezonske gripe. Trebali bismo izvući pouke iz ove pandemije da je ona po svojoj definiciji globalna, pa se i njenom rješavanju mora prići na globalni način, cijepljenjem stanovništva čitavog svijeta, a ne samo bogatijih zemalja, odnosno onih koji si mogu priuštiti cjepivo. To se najbolje vidjelo po novim mutacijama SARS-CoV-2 virusa koje su se svojedobno pojavljivale i koje su uglavnom dolazile iz mnogoljudnih, siromašnih zemalja i na taj način podržavale pandemiju. A najviše se nadam da nas je pandemija naučila kako je neophodno potrebno podići razinu zdravstvene pismenosti da bi mjere kojima smo se služili u savladavanju pandemije bile shvaćene i lakše prihvaćene, te kako treba kontinuirano ulagati u razvoj prevencije i tako spremnije dočekati neku novu eventualnu pandemiju.
