Godinama se raspravlja o tome treba li uzimati u obzir dob pacijenta kada se razmišlja o agresivnimterapijama za ozbiljne zdravstvene probleme. Neke osobe iz medicinske sfere zauzimaju stav da osobe starije od 75 godina trebaju imati ograničen pristup medicinskim intervencijama. Jedna od tih osoba je Ezekiel Emanuel sa Sveučilišta u Pennsylvaniji. Opoziciju tom stajalištu za Medscape predstavio je Art Caplan s NYU Grossman Medicinskog sveučilišta gdje vodi odjel Medicinske etike.
Nije Emanuel Ezekiel jedini koji je zagovarao taj stav. Daniel Callahan je postavio tezu da bi se društvo trebalo dogovoriti da je financijski neodrživo pružati zdravstvenu skrb svima zauvijek. Stoga bi, smatra on, trebali odrediti starost nakon koje se skrb ograničava – i za tu starosnu dob je odredio 65. godinu života.
Art Caplan ističe pak da je nedavno objavljen rad kirurga sa Sveučilišta u Stanfordu koji su radili s pacijentima s rakom pluća. Pokazali su da pacijenti s ranim stadijem raka, a koji su bili relativno zdravi u drugim pogledima, u starosti od 90 godina imali značajna poboljšanja zdravstvenog stanja nakon operacije. Među njima, 33% ih je živjelo znatno duže i to s dobrom kvalitetom života. Nadalje, oko 20% pacijenata pokazalo je poboljšanje zdravstvenog stanja nakon tretmana lijekovima, nasuprot onima koji nisu ništa učinili i koji su ubrzo umrli.
Caplan iznosi svoje mišljenje prema kojemu odluka o pristupačnosti zdravstvenoj skrbi trebala biti vođena – ne pristranostima o tome tko je prestar ili time koliko je liječenje skupo – nego prije svega pitanjem ima li liječenje učinka. Hoće li pomoći pacijentu? Već spomenut rad ukazuje na to da čak i u dobi od 90 godina, kada je riječ o ranom stadiju raka pluća, ima pacijenata kojima se stanje može poboljšati primjenom agresivne terapije.
„Ako ćemo biti iskreni, neće svaki 90-godišnjak željeti taj oblik terapije. Neki će u toj dobi reći da radije ne bi išli tim putem, da je njihovo vrijeme došlo i da ne žele daljnje tretmane. Oni neće željeti prolaziti kroz još operacija.“ – realan je Caplan, no nastavlja da postoji sve više tretmana za rak kojima je osnova farmakoterapija, a ne operacija. Ti tretmani nisu jeftini, ali mnogi od njih će se pokazati učinkovitima u liječenju određenog broja tih osoba starije životne dobi.
Caplan smatra da je pogrešno postaviti dobnu granicu temeljenu isključivo na pretpostavci da je osoba proživjela ispunjen život ili da je pred njom prilika da proživi ispunjen život. Ako osoba može doživjeti dob od 90 godina, a i dalje imati obitelj koju voli, imati hobije, ili čak još uvijek biti zaposlena – trebala bi imati izbor želi li dobiti tretman za životno ugrožavajuću bolest s kojom je suočena.
Treba imati razumijevanja i za one koji će reći da im je dosta i da se ne žele više boriti. Ipak, nužno je da ta odluka bude informirana, a ne uvjetovana pristranim stavovima, netrpeljivošću ili predrasudama protiv osoba starije životne dobi.
Caplan zaključuje da bi, pacijentu ponuđene, opcije trebale biti temeljene na svim dostupnim podacima i da bi se nakon toga trebalo raspraviti je li financijski održivo pružiti sve mogućnosti skrbi najstarijim pacijentima. Važno je da se ne smije odbiti, prikriti ili zatajiti prilika za liječenje koja postoji ako podaci kažu da je mogućnost poboljšanja zdravstvenog stanja moguća.
Izvorni članak i video intervjua možete naći na stranicama Medscapea.
