Čip na mozgu - metoda liječenja

Čip na mozgu - metoda liječenja

Implantat od velike pomoći paraliziranim osobama pri obavljanju jednostavnih radnji

27.12.2019. Autor: Sandra Peternek

Prije više od 10 godina, Ian Burkhart sa svojom je obitelji bio na praznicima. Surfao je po valovima u North Carolini kada je došlo do apsurdne nezgode u kojoj je slomio vrat i istog trena izgubio osjećaj u rukama i nogama. Biti suočen s kvadriplegijom s tek 19 godina bila je za njega životna presuda. No s 24 godine dogodila se suvremena medicina koja je vratila Ianu mogućnost kontroliranja ruku i prstiju. Liječnici su to postigli koristeći tehnologiju kojom se njegove misli prenose direktno do mišića podlaktice premošćujući ozljedu kralješnice. Otkriće je to koje se smatra revolucijom u skrbi i liječenju kvadriplegičara.

 

 

 

14SPINE-superJumbo

Čip koji Ianu omogućava pokretljivost postavljen je na Ianov mozak dvije godine prije nastanka ove fotografije. S implantatom na tjemenu povezanim s računalom i rukavcom smještenim na podlaktici, Ian je morao učiti ponavljajuće radnje na način da se jako usredotoči na svoje misli. Na primjer, morao je intenzivno razmišljeti o tome kako držati čašu u ruci ili pretočiti vodu u čašu da bi s vremenom napredovao do toga da tu čašu može primiti rukom.

 

Ovo je nestvarno jer sam izgubio osjećaj dodira u rukama i živio sam tako godinama, a sada gledam kako mičem šakom i radim pokrete, kako mičem prstima...“, rekao je Ian.

 

Posljedica ozlijede koju je pretrpio, Ian je ostao paraliziran od prsa prema dolje, tek mu je ostala mogućnost pokretanja ramena i bicepsa. Važno je napomenuti da nova tehnologija koju Ian koristi nije lijek za paralizu. Naime, on svoje ruke i prste može pomicati tek kada je elektrodama priključen za računalo u laboratoriju, stoga znanstvenici smatraju kako ima još puno posla prije nego se ovaj način pristupa proglasi najboljim za liječenje.

 

Pogledajte video kako Ian danas funkcionira.

 

Područja neuroinžinjeringa brzo napreduje. Koristeći implantat na mozgu, moguće je dešifrirati moždane signale te ih uskladiti sa specifičnim pokretima koji su lako izvedivi. Prije ovog istraživanja, postojale su studije u kojima su ljudi naučili kako pomicati kursor na ekranu računala svojim mislima. Proučavali su se i majmuni koji su naučili kako vješto koristiti robotičku ruku neuronskim signalima. Ovo istraživanje pokazuje da je moguće premošćivanje ozljede kralješnice na način da se signali šalju direktno u mozak.

 

Zaključak do kojega smo došli poprilično je impresivan. Slijed pokreta kojim se može usuti ili pokupiti nešto napredak je koji imamo prema cilju, a cilj je osamostaliti što više bolesnika“, rekao je Rajesh Rado, direktor Centra za senzomotoriku Neural Engineering na Sveučilištu u Washingtonu.

 

Ian je pristao sudjelovati u ovom eksperimentalnom tretmanu iako je njegova obitelj bila protiv toga. „Nakon što se nesreća dogodila, jednostavno sam se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme“, rekao je Ian jer je svoj period oporavka provodio na Ohio State University u blizini svoga doma, mjestu gdje je ovaj tretn+man uopće postojao kao opcija. "To je doduše, značilo da moram na operaciju mozga – operaciju koja mi nije bila neophodna."

 

Kirurški tim Ohia State operirao je Iana 2014. godine. Tijekom operacije, tim je proveo opsežna testiranja na izloženom tkivu mozga kako bi dodatno suzili lokaciju postavljanja implanatata. „Proveli smo gotovo sat i pol vremena kako bismo pronašli točno mjesto“, rekao je dr. Ali Rezai, kirurg i direktor Ohio State Centra za neuromodulaciju. Usađeni čip ima 96 vlakana u obliku „mikroelektroda“ koje bilježe otpuštanje pojedinih neurona. Nakon što je operacija prošla, ali i faza oporavka, Ian je počeo s treninzima u laboratoriju svaki tjedan. Treninzi su se sastojali od slanja impulsa za pokretanje ruke kojeg je čip detektirao i poslao u računalo koje je impuls dešifrirao. Računalo je tada slalo taj impuls misli na rukavac smješten na podlaktici koji je stimulirao rad mišića kako bi se ruka pomaknula.

 

Nakon godinu dana treninga, Ian Burkhart mogao je podignuti bocu sa stola, uliti vodu iz boce u čašu, pomiješati vodu u čaši koristeći slamku. Liječnici su bili oduševljeni napretkom, poticali su Iana da se još više trudi i ustrajali su u još većem napretku. 

 

Iako je bilo izuzetno teško, uživao sam u svakom dijelu treninga. Bio bih najsretniji kada bih mogao uređaj ponijeti sa sobom doma jer bi on utjecao na moje osamostaljenje. Svima koji se nađu u mojoj situaciji želim poručiti kako ima nade. Znanost napreduje, a to će olakšati kvalitetu života.“

 

Izvorni članak možete pročitati na webu NY Timesa.